U jednom trenutku sam naivno pomislila da to što je moj sin tako teško bolestan znači da će mi ostali članovi obitelji biti pošteđeni, jer od njih crpim snagu za svakodnevnu borbu.
Danas sam prisiljena bespomoćno gledati još jednog člana obitelji kako pati i to me razdire. Zar nije križ koji M. nosi dovoljno velik, zar ću izgubiti i onog koji mi je bio desna ruka zadnje dvije godine? I njemu je bilo teško gledati kako je M. sve lošije, ali nikada nije očajavao, pomagao je najbolje što je znao i mogao i šutio. Nikada nije rekao da mu je teško, zbog mene je bio jak i hrabar, jer sam ja trebala da bude takav. I šutnja je očito imala svoju cijenu, previše je toga progutao, negdje je moralo puknuti.
Plačite, vrištite, smijte se, očajavajte, razbijajte, što god je potrebno, samo izbacite bol. Ako to ne učinite, ona će vam se vratit kao bumerang i platit ćete cijenu što niste sebi i drugima dozvolili trenutke slabosti.
Nema komentara:
Objavi komentar