Jedna od stvari koje su vezane uz SMA, a koja me strašno muči je što svaki svoj pokret moram unaprijed planirati. Nema više toga da mi padne na pamet da bih izašla na par minuta s M. van, a da nisam prethodno sve isplanirala.
Izlazak u šetnju s M. znači da prvo moram dobro razmotriti meteorološke prilike, a onda provjeriti da li su aparati spremni za rad na baterijama. Zatim slijedi tovarenje sve te opreme i neizostavne torbe "Za ne daj Bože" na kolica . S obzirom da je vrijeme dosta promjenjivo zadnjih dana često nam se dogodi da sunce sja kad se mi počnemo spremati, a kad izađemo iz kuće počne padati kišica (prekrasno nam je ovo ljeto). Torba "Za ne daj Bože" pokriva sve moguće crne scenarije kojih sam se mogla sjetiti, a koji bi nas mogli zadesiti u šetnji.
A ako se slučajno sjetim otići frizeru, doktoru ili nešto tome slično, to zahtjeva još temeljitije planiranje. Treba uskladiti moj odlazak s rasporedom moje sestre koja čuva M. za to vrijeme, a koja je najzaposlenija osoba koju ja znam. To obično rješavam tako da ona dogovori termin koji se poklapa s rupom u njezinom rasporedu, a meni samo javi kad i gdje idem. Ne samo da više nisam spontana, nego drugi moraju planirati moje vrijeme. To me dovodi do toga da se i sama često osjećam hendikepirano, jer ne mogu bez tuđe pomoći.
Nema komentara:
Objavi komentar