Kada prolazimo kroz teška razdoblja u životu nemoguće je izbjeći pitanje: Zašto se baš meni sve ovo događa? Jedna sam od onih koji ne vjeruju u slučajnost, već vjeruju da se sve događa s razlogom. Pa koji bi to razlog bio dovoljno dobar da zbog njega jedno dijete toliko pati? Zašto uopće itko mora patiti? Bila sam ljuta na Boga, svađala se s njim svakodnevno, ali unatoč svemu i dalje vjerujem u njega. Zbog M. moram vjerovati u Boga, moram vjerovati da za njega postoji bolje mjesto od ovog.
Kada me prošla ljutnja pokušala sam pronaći djelić odgovora na to pitanje, jer znam da ću cijeli odgovor dobiti tek kada se suočim s Onim s kojim sam se tako žestoko svađala. Ako On vjeruje da sam toliko snažna da se mogu suočiti i nositi sa svime što me na mom putu čeka, tko sam onda ja da sumnjam u to? Tko sam ja pa da se predam i pokleknem? I tako sam prestala gledati na život svoga sina kao na polako umiranje, već kao na polako življenje.
Ali si svejedno ponekad i dalje postavim to pitanje. Valjda je u ljudskoj naravi da se pitamo zašto baš ja samo kad nam se događaju ružne stvari.
Nema komentara:
Objavi komentar