Kod napadaja panike je dobro to što ako ste preživjeli jedan, preživjeti ćete ih sve. Najbolje bi bilo da nikad nisam ni saznala kako oni izgledaju, ali kad se borite sa SMA, takve nuspojave su neizbježne.
Kada sam imala svoj prvi napadaj panike, nekih mjesec dana nakon što je M. završio na respiratoru, mislila sam da neću preživjeti. Navečer sam došla u stan iz bolnice, večerala i rano legla. Završio je dan kao i svaki drugi u tih mjesec dana. Oko ponoći probudila sam se s mišlju da neću moći podnijeti svu tu bol i patnju. Te crne misli su se nastavile izmjenjivati jedna za drugom i umirila me samo misao na ljude koji me vole i koji bi strašno patili da izgube i mene.
Dugo sam se bojala ostati sama da se ne bi slučajno ponovili. Nakon nekog vremena sam se suočila s tim svojim strahom, jer nisam željela da mi i on postavlja ograničenja u životu, kad ih je već SMA postavila toliko. Napadaji panike su se ponavljali kada bi nešto jako uzdrmalo moju rutinu i to uvijek po noći, ali sam znala što mi je činiti. Sada ih već neko vrijeme nema i nije me strah, naučila sam kako dobiti i tu bitku.
Nema komentara:
Objavi komentar