Zahvaljujući ljudima koji bezuvjetno stoje uz mene uspjevam živjeti dan po dan. Oni se nisu zamarali s time što mi reći u najtežim trenucima, jer su znali da ne postoje riječi koje bi ublažile moju bol.
To su oni prijatelji koji su istog trenutka kada su čuli za lošu vijest podignuli slušalicu i došli, bez obzira na svoj osjećaj nelagode jer nisu znali kako mi pomoći, što učiniti. Bili su uz mene u tišini, samo njihova prisutnost meni je dala osjećaj da ću možda uz njihovu pomoć uspjeti sastaviti krhotine svog života. Bila sam strašno dirnuta njihovim suosjećanjem, jer dali su mi neprocjenjiv dar, saznanje da nisam sama u zlu.
Međutim bilo je i onih koje bih srela mjesecima kasnije, a koji bi mi tada rekli da su čuli ali nisu znali što reći, pa se zato nisu niti javljali. Ako imate prijatelja koji proživljava tragediju, vjerujte mi više od toga što ćete reći značit će mu vaš pogled i zagrljaj. Zbog vlastitih misli i emocija vjerojatno se sutradan niti neće sjećati što ste rekli u tom kaosu, ali će se uvijek sjećati da ste bili tu kad je bilo najteže.
I ne grizite se ako ste zaplakali, time niste ništa više pogoršali situaciju. Postoji jedna izreka: "Možeš zaboraviti onog koji se s tobom grohotom smijao, ali nikad nećeš zaboraviti onog koji je s tobom plakao." (ili tako nekako)
Pa dragi moji plačljivci, mislim na vas kad god mi je teško.
Nema komentara:
Objavi komentar