Ovaj put nismo izašli na Markov, nego Jelačićev trg, jer oni s Markovog imaju zahtjeve, pa što čekaju? Nemaju vremena, izborne su kampanje, a mi smo, iako populacija osoba s invaliditetom čini cca 10% društva, malo biračko tijelo. Tijelo naviklo da šuti i trpi. Čeka bolje dane. A u tom tijelu ima još jedna manja manjina, 500-tinjak roditelja djece s teškoćama koji su bez obzira na kišu rekli NE nepravdi. Novo iskustvo, novi kompleksni osjećaji. Tuga, ponos, ljutnja, radost, opet sve u jednom.
M. je naravno sa svom svojom opremom i kabanicom za kolica bio na prosvjedu. Slavio je taj dan rođendan, svoj među svojima, 4 godine! Djeca, slatkiši, čestitari, pjesma i pokloni. Rekla bih da on misli da mu je mama priredila veliku rođendansku zabavu na otvorenom. Tako smo navikli, borbu pretvoriti u nešto zabavno.
I onda stojimo na sred Ilice, pogledi puni čuđenja i nelagode i poželim da sam u svom malom-velikom Sisku gdje nas već dovoljno ljudi zna da mi je lakše ignorirati te poglede onih koji nas 1. put vide. Mada i ovdje ima onih koji me inače pozdrave kada sam sama, a prave se da me ne vide kada guram kolica. Da, ima i takvih. Onih koji će lajkati njegovu fejs sliku, ali ne i njega u javnosti. Ali prevladavaju oni koji će stati kraj njega i pozdraviti ga kao i svako drugo dijete. Kojima je prirodno pričati s njim, koji će i bez mog uplitanja na prvu shvatiti što pogled znači. Da nema njih, odavno bi tuga prevladala.
Nema komentara:
Objavi komentar