Jučer se dogodilo nešto što me je uzdrmalo, što je uzrokovalo da s raznih gledišta razmatram situacije u kojima se nalazim. Da nemam dijete s vrlo posebnim potrebama da li bih i ja bila jedna od onih koji okreću glavu na drugu stranu kada susretnu dijete ili osobu s invaliditetom?
Naime, ispod slike jednog preslatkog djeteta s posebnim potrebama objavljenoj na Facebook stranici, jedna žena napisala je da se takve slike ne bi trebale objavljivati jer ju deprimiraju! Pa gospođo draga i mene moj život često deprimira, pogotovo kada ljudi prolazeći pokraj mene i mog sina imaju onaj pogled gnušanja, kada okreću glavu ili vuku svoju djecu što dalje od nas kao da je bolest mog sina zarazna. I mene deprimira stav ljudi poput vas da bi bilo najbolje da se zatvorimo u svoja 4 zida jer narušavamo sliku savršene obitelji, savršenog života. Stajališta sam da nas sve u životu nečemu uči. Svaka stvar, svaki čovjek, svaka situacija, pa nas tako i FB može svačemu naučiti. U redu, vama on koristi samo za razbibrigu, ali meni koristi i da se informiram o pravima svog djeteta i kako mu pomoći kroz iskustva drugih roditelja, da kontaktiram prijatelje s kojima nemam mogućnost ispijati kavice, da se nasmijem nekom dobrom vicu... Za razliku od vas mene veseli vidjeti sliku djeteta s pp-om kako slavi rođendan, čita slikovnicu i sl. jer ja vidim prvo dijete, a tek onda bolest.
Fascinantna mi je njezina konstatacija da bi se za takvu djecu trebala pobrinuti lokalna zajednica, a ne da se podrška njima i obiteljima pruža na ovakav način. I vi ste gospođo dio nečije lokalne zajednice. Oprostite, ali dozvoliti ću si da pretpostavim da ste u svojoj lokalnoj zajednici Vi ta koja okrećete glavu.
Taj komentar učinio me još zahvalnijom mojoj lokalnoj zajednici, obitelji i prijateljima što čine sve da nam pokažu kako smo bez obzira na različitost ravnopravni članovi društva.
Zahvaljujem ljudima koji na sliku mog djeteta u novinama nisu deprmirano okrenuli drugu stranicu nego su mi pomogli da olakšam života svom sinu.
Nema komentara:
Objavi komentar