Krajem svibnja 2010. g. rekli su mi da me pripremaju na život u patnji. Stavili su M. na respirator, mene obučili kako da se brinem o njemu i poslali nas kući da živimo tu svoju patnju.
Ali znate što? Nemaju oni pojma. Ne znaju oni kakav je život moguć van jedinice intenzivne njege. Ali opet, ako ne znaju, zašto izgovaraju tu rečenicu: "Pripremamo vas na život u patnji"? To je preokrutno. Ne trebam da mi uljepšavaju moju realnst. Trebam realnost, a ona nije tako crna - siva je.
Danas sam prisustvovala nečemu što se tada činilo nemogućim. Prisustvovala sam pravom pravcatom roditeljskom sastanku u njegovoj igraonici! On ide u igraonicu!!! Stječe prijatelje, druži se s njima, socijalizira se. Da, da, dijete na respiratoru. Moj fikus (tako struka gleda na njega) nije samo na jednom mjestu pokraj prozora. Moj fikus je mobilan. On ide na mjesta, on sudjeluje u društvu.
I kako da se onda ja ne raznježim na tom roditeljskom sastanku. Trebalo je puno snage da suze radosnice ne poteknu da ga ne pretvorim u babinjak. :)
Nema komentara:
Objavi komentar