S obzirom da sam primijetila promjene u M. pulsu, tj. smanjio mu se broj otkucaja srca, poslala sam njegovu uputnicu i povijest bolesti na centralno naručivanje kako bismo dobili termin za pregled kod kardiologa. Navela sam njegove dijagnoze, sadašnje stanje i razlog zbog kojeg sam tražila kontrolni pregled. Naivno sam očekivala da će taj pregled biti uskoro s obzirom da spinalna mišićna atrofija između ostalog pogađa i srce jer je i ono mišić.
Došao nam je i odgovor: kontrolni pregled je za 2 i pol mjeseca. I kako da ja onda ne poludim svaki put kad čujem našeg vrlog ministra zdravstva kad kaže da se na preglede ne čeka dulje od 3 tjedna? Kako da onda ne pomislim da taj čovjek nema pojma o svom poslu? Ako dijete kojemu je već dijagnosticirana tako teška bolest mora čekati na pregled 2 i pol mjeseca, koliko tek onda čekaju djeca kojima je to prvi takav pregled? Rekla bih 5 mjeseci minimalno, ako uzmemo u obzir da bi invalidi trebali imati prednost.
I onda se opet vraćam na problem dnevne bolnice. Da i dalje postoji, mi bismo uz pomoć koordinacije sestre koja vodi tu dnevnu bolnicu mogli dogovoriti pregled kardiologa, mijenjanje kanile, uzimanje aspirata, provjeru krvne slike i disanja u istom danu. Ovako ćemo svaku tu pretragu obavljati u posebnom terminu, a naš HZZO će nam platiti putni trošak nešto manji od 50 kn za svaki dolazak, bez obzira što mi na put do Zagreba potrošimo oko 100 kn. A M. će proživljavati traume od bolnice nekoliko puta umjesto jednom mjesečno. I još imaju obraza oblijepiti bolnicu plakatima "Bolnica prijatelj djece". Uz takve prijatelje, što će nam neprijatelji?
Nema komentara:
Objavi komentar