Ispočetka mi zbog pretrpljenog šoka nije dolazila do mozga informacija da mišići utječu na mimiku i govor. Kada mi je napokon i to palo na pamet, bila sam još očajnija. Kako će mi moj M. reći što želi, što osjeća?
Jedno od dragocjenijih iskustava bio je posjet djevojčici koja već 10-ak god. boluje od SMA. Mogla sam jasnije razmišljati o svemu što ta bolest povlači za sobom kada sam vidjela kako izgleda jedinica intenzivne njege u kućnom okruženju. Njezini roditelji su mi rekli da s njom komuniciraju pomoću pogleda. I onda opet bezbroj strahova i pitanja: hoću li ga shvatiti, hoću li znati prepoznati njegove emocije i potrebe samo iz pogleda?
Danas s M. bez problema komuniciram samo pogledom, iako on još uvijek može reći da i ne i ima mimiku. Samo jedan pogled je dovoljan da znam da li je zadovoljan ili ljutit, da li mu je nešto smiješno ili ga rastužuje. Sve je to došlo prirodno, jer provodimo tako puno vremena zajedno, u svim situacijama.
Njegov je pogled nepogrešiv kada se radi o procjenjivanju ljudi. Iz jednog M. pogleda znam da li mu se netko sviđa ili izaziva nelagodu u njemu, jer ako je on nešto usavršio onda je to promatranje ljudi. Pravio bi se da vas ne gleda, a onda bi čim maknete pogled s njega počeo s procjenom vaše osobnosti. I do sada je bio nepogrešiv u tome.
