Mladost i suosjećanje

U subotu sam napunila svoje baterije smijehom i dobrom zabavom, a sve zbog nekoliko dobrih mladih ljudi koji su svoje vrijeme i trud uložili da učine nešto lijepo za mog sina. Iskreno su me ganuli, jer nisu štedjeli sebe da pomognu nama, da prošire svijest među svojom okolinom da postoje djeca poput M. koja trebaju puno ljubavi i razumijevanja da bi se uklopila u ovaj naš svijet koji nije stvoren po njihovoj mjeri. Učinili su da on bude u centru pažnje, obasuli ga svojom naklonošću i pažnjom, obogatili njegov život za još jedan radostan dan, skupili novac za njegove aparate i pritom se i sami dobro zabavili. 

Samo šteta što takvi primjeri nisu medijski popraćeni, pa da i drugi uče iz njihovih plemenitih postupaka. Zato se i događa da su ljudi apatični kad čitaju o pronevjerama, ubojstvima i izdajama, a čude se kad netko učini dobro djelo. Zato se čini da je više loših ljudi nego dobrih, ali mi smo pravi dokaz da to nije tako. Da ima mnogih među nama koji su spremni pomoći ljudima koje niti ne poznaju. Hvala Borisu, Marku, Taletu i ostalim dečkima sa turnira u PES-u.

Još jedna obitelj

Trebalo mi je dugo vremena da prihvatim činjenicu da ću trebati pomoć ljudi koji prolaze kroz iste životne situacije. U početku nisam željela ostvariti neki dublji kontakt s članovima udruga koje se bore za prava djece s posebnim potrebama, jer bi to značilo prihvatiti da moj život ide nekim sasvim drugim smjerom od planiranog.
Kada je M. završio na respiratoru imala sam sreću u nesreći što je tada u bolnici bila majka koja je kroz to sve prolazila po tko zna koji put. Njezini savjeti i činjenica da joj ne moram u detalje objašnjavati kako se osjećam, pomogli su mi više nego što bi mi itko koga sam poznavala do tada mogao pomoći. Ona me nije osuđivala, nije pametovala, nije koristila uobičajene klišeje, samo mi je rekla: "Donesti ćeš odluku koja je u ovom trenutku najbolja za tvoje dijete, tebe i tvoju obitelj i ostatak života ćeš se nositi s tom odlukom". Pogledala sam ju i obrisala suze. Nešto najkompliciranije u mom životu toliko mi je pojednostavnila da nisam imala izbora nego suočiti se sa svojim problemom bez puno drame i odvagnuti za i protiv. 

Danas rado upoznajem druge roditelje djece s posebnim potrebama, rado slušam njihova iskustva i prihvaćam njihove savjete. Sama ne mogu u ovu borbu protiv birokracije da bih za M. ostvarila sve što u okviru našeg zdravstvenog i socijalnog sustava mogu, jer se prečesto događa da oni koji bi nas morali savjetovati u pogledu naših prava, zapravo zakone i pravilnike tumače kako im se prohtije, a ne kako bi ih se trebalo tumačiti.  Tu je najdragocjenije iskustvo roditelja koji je taj put prešao prije. U trenucima samosažaljenja dobro dođe kad ti netko tko jako dobro zna kroz kakav vrtlog emocija prolaziš pruži riječi ohrabrenja i rame za plakanje, a i  predivan je osjećaj kada to možeš istom mjerom uzvratiti.