Već jako dugo nisam ništa napisala, ne zato što nemam inspiracije ili se ništa ne događa, već upravo suprotno.
Da se vratim malo unatrag. 14.12.2012. g. prosvjed roditelja djece s teškoćama na Markovom trgu u Zagrebu na kojem sam sasvim prirodno i očekivano sudjelovala i ja. Bilo bi krajnje licimjerno od mene koja se stalno žalim na susav, da onda kada dobijem priliku dići glas, sjedim kod kuće. Zahvaljujući medicinskoj sestri iz kućne njege koja je bila za to vrijeme s M. , ja sam se zajedno s drugim roditeljima smrzavala ne bi li pokrenuli promjene na bolje. Jesmo li? Pa nakon toga je 22.01.2013. g. uslijedio sastanak s predstavnicima tri ministarstva koja su najzaslužnija za ovakav očajan položaj djece s teškoćama u društvu. I eto nas nekoliko mjeseci kasnije od predaje zahtjeva i sastančenja još uvijek na istom mjestu. Odgovori koji su uslijedili nakon sastanka bili su isprazno pozivanje na Pravilnike koji ne funkcioniraju u stvarnom životu i koji su nas natjerali na prosvjed. Čini se da ćemo se s proljećem i mi vratiti na Marko trg.
Druga velika stvar koja nam se dogodila bila je konačan dolazak uređaja za komunikaciju u naš dom. I kako to funkcionira? Oduševljena sam jer je M. u svega nekoliko pokušaja shvatio na kojem to principu radi. E sad drugi je problem to što o njegovom raspoloženju ovisi što ćemo i koliko učiti koji dan. Napokon je i on dobio priliku da odlučuje. Pokazao je da raspoznaje boje, životinje, zna brojeve do 10. S obzirom da nema niti 4. g. ja sam prezadovoljna. Pokušavam mu približiti slova, međutim tu bi mi dobro došla pomoć, ali u nedostatku stručnih osoba poput logopda, defektologa i sl. snalazimo se najbolje što može. Možda napredujemo sporije zbog toga, ali napredujemo. A on je strašno ponosan na sebe kada točno odgovori na postavljen mu zadatak, naočigled se vidi koliko mu je to novo iskustvo diglo samopouzdanje.
S dolaskom sunčanih dana i ja sam živnula pa ću sigurno biti i ažurnija.
