Ovih me dana poprilično uznemirio jedan članak u novinama koji govori o bešćutnosti pojedinih doktora prilikom priopćavanja najtežih dijagnoza djece njihovim roditeljima. Vratio me u prosinac 2009. god. kada sam saznala za ime svog najljućeg neprijatelja - SMA. Čitajući taj članak shvatila sam da smo imali sreću u nesreći jer smo naišli na doktora koji je svoj posao odradio nadasve profesionalno i s puno suosjećanja imajući na umu da će njegovo priopćenje iz temelja promijeniti naše živote na gore.
Već sam prvi pregled kod M. neuropedijatra bio je jako stresan jer je rekao da ne možemo M. povesti kući zbog načina na koji on diše (disao je iz dijafragme, a ne pomoću prsnih mišića). Tu večer sam se jedva odvojila od njegovog bolničkog krevetića, bojala sam se ostaviti ga samog jer se često noću budio i plakao (kasnije sam saznala da je apneja bila uzrok njegovog čestog buđenja). Ujutro sam došla u 9 jer su mi dozvolili da dođem ranije i ostanem dok navečer ne zaspi s obzirom da je M. tada imao svega 6 mjeseci. Zaredale su se pretrage jedna za drugom: EMNG, EEG, EKG, ultrazvuci cijelog tijela, krvne pretrage, provjere sluha i vida, psiholog, i još mnoge druge. Kako je koji nalaz došao, tako bi i doktor došao do mene, tiho, smireno i s puno strpljenja objasnio mi što je učinjeno i što se može iščitati iz nalaza. Vodio me korak po korak kroz sve pretrage polako nagovještavajući da će konačna dijagnoza biti jako teška. A M. se za to vrijeme smijao, igrao, gugutao. Nitko nije bio imuni na njegovu vedrinu, koga god bi pogledao morao se nasmiješiti.
Međutim, mene je cijelo to vrijeme mučio način na koji su se svi odnosili prema meni. Svi su bili jako obazrivi, potapšali bi me po leđima ili suosjećajno pogledali. Iz njihovog govora tijela mogla sam iščitati da nam se sprema veliko zlo. Vidjela sam kako se odnose prema drugim roditeljima i mogu posvjedočiti da je to puno puta bio nekorektan i neuvažavajući odnos, a eto ja sam svega toga bila pošteđena. Upala mi je u oči i još jedna činjenica: poslije svake pretrage doktor bi došao do nas, popričao s nama i savjetovao nas. M. je dijelio sobu s još 2 dječaka koji su imali druge doktore i njih sam u tih 12 dana vidjela možda jednom, a dijagnoze te djece bile su jednako teške kao od M. Oni nisu imali potrebu ništa objašnjavati, već su ih roditelji da bi dobili bilo kakvu informaciju morali loviti po hodnicima i ambulantama.
Kada je doktor dobio i konačnu potvrdu M. dijagnoze s odjela genetike na Rebru, mi smo na neki način bili pripremljeni da čujemo lošu vijest. Pobrinuo se da u to vrijeme osim nas u sobi nema drugih roditelja, dječica su ionako bila premala da bi išta shvatila, i rekao je o kojoj se bolesti radi i što nas sve čeka. S obzirom da sam prema simptomima i pretragama na internetu tražila podatke o kojoj se bolesti radi, on je zapravo samo potvrdio moje sumnje. U tom trenutku, zahvaljujući činjenici da je doktor priopćavanje odradio tako ljudski i toplo, mi smo bili u mogućnost postaviti pitanja o svemu što je trebalo u tom trenutku učiniti za M. Na putu kući dopustili smo emocijama da prevladaju i dan danas se zapravo niti ne sjećam te vožnje od Zagreba do Siska.
Doktor Gojmerac je jedan od onih koji su zadržali ljudskost i osjećajnost u svojoj profesiji!
