Do početka ljeta u sklopu Klaićeve bolnice funkcionirala je tzv. "Dnevna bolnica". To je jedna prostorija s nekoliko kreveta u kojoj je bila medicinska sestra koju smo mogli nazvati i dogovoriti preglede, vađenje aspirata, krvi, čak i slikanje pluća. Funkcionirala je tako da bismo mi došli, smjestili M. na krevet, a specijalisti bi se izmjenjivali s pregledima, sestra iz laboratorija bi došla izvaditi krv, nije bilo nepotrebnog obilaska pojedinih ordinacija i čekanja. M. bi imao vremena prilagoditi se novoj situaciji i smiriti, jer je za njega svaki odlazak u bolnicu, pa makar i na kratko, vrlo stresan.
Kada su početkom ljeta ukinuli "Dnevnu bolnicu", sestru premjestili na odjel, rečeno nam je da će tako biti samo do kraja godišnjih odmora. Međutim, došla je i jesen, a za našu djecu se ništa nije promijenilo. Sada kad idemo na preglede čekamo u ambulantama punim djece gdje je velika vjerojatnost da će pokupiti neki od virusa koji haraju i nemoguće je više dogovoriti nekoliko pregleda u istom danu kako bismo smanjili broj dolazaka.
Pitam se samo da li ljudi koji odlučuju o rasporedu medicinskog osoblja i načinu korištenja prostora uzimaju u obzir namjenu za koju se taj prostor do tada koristio? Jer ako uzimaju u obzir sve faktore, kako to da su djeca najteži bolesnici ovisni o aparatima kojima je život ozbiljno ugrožen ostali bez svog prostora? I opet nitko ništa ne čini da bi nam olakšao već dovoljno težak život, nego čekaju da roditelji podignu glas, da uđu u borbu s još jednom ljudskom glupošću, da potroše svoje dragocjeno vrijeme i živce kako bi ukazali na očite promašaje. Izgleda da je potrebno da i ova priča izađe u novinama pa da se nešto poduzme. A udruge, što one rade? Čekaju da ih mi nekoliko puta na koljenima zamolimo pa da pokrenu nešto. I kako da se onda ne osjećam kao Don Quijote u borbi s vjetrenjačama?
